U bajku, basnu, mit ili priču ulazi se vrlo lako. Samo ako započnemo rečenicom: Bilo jednom, a možda i nije… i mi plovimo pričom. Poput psihoanuta ostisnuli smo se u istraživanje barem dvaju svijetova koje se susreću, našeg i svijeta kojeg opisuje priča. No, ta rečenica nam daje osjećaj da ništa nije kako jeste i da pazimo pozorno.
“Da bi te pronašla prava priča (bajka, basna, legenda, anegdota), da bi ju čula, prepoznala, povela ju kući, da bi u njoj uživala – za to treba sedam živih života i devet neumornih ophoda oko matere Zemlje. Za to trebaju mnoge godine odricanja i raskoši, mnogi gradovi, podzemlja, samoće, gubici, mnogi taj očaj, i sumnja, i smutnja. Kad se osvoji pregršt takvih priča, to je kao da se osvoji čvrst, čist, nepropadljiv život.
Meni su ove priče produbljenje slutnje, traženja, žrtve, obmane, zajednosti, ropstva, uzdanja, ljubavi, slobode, žudnje, vjere, hrabrosti, spokoja, smijeha, samospoznaje – one su šiknule odasvud, iz mnoštvenoga ljudskog vremena i prostora, zagonetne od svoje ljepote i punine, i stoje – kako reče Ujević – “kao pružene ruke“.
One govore jezikom tajnih znakova – obraćaju se mitu i poeziji od kojih smo suštinski sazdani. One te mogu ponijeti u naručju, kao da si im dijete ili nevjesta; možeš ih zagrliti, kao da si im majka ili razdragani prijatelj. Bilo da je naručje ili zagrljaj, to je uvijek upoznavanje sa sobošću – s vlastitim duhom.“
(Krmpotić, 2006)
Oduvijek me pratio ovaj uvod u zbirke priča, bajki, basni koje je neumorno pronalazila, čuvala i prepričavala Vesna Krmpotic, i koje su se ukoričene pojavljivale u knjižarama. Svaka ta mala knjižica koju bih kupila imala je ovaj isti uvod, otisnut usamljeno na praznoj stranici prije prve priče, anegdote, basne ili bajke u nizu. Na taj način zadržavao je moju pažnju godinama. Ponekad čak i u očekivanju da će se tamo na toj stranici naći neki drugačiji uvod, a onda opet, ugledavši taj citat, baš taj isti, uvijek isti … bila sam radosna što mu je autorica ostala vjerna sve te godine. Uvijek me vraćajući na prapočetak jedne ideje, a ta ideja je da su na početku bile priče koje smo pričali, kasnije i zapisivali te od kojih smo sazdali naše svijetove.
„Dobra priča hita od jednog do drugog brzinom kao iz snova, a zastane tek toliko da kaže ono što je nužno i ništa više od toga. Najbolje su priče savršeni primjerci toga što vam je doista potrebno, a što nije: da se poslužim slikom Rudyarda Kiplinga, one su vatre koje jarko plamte jer je sav pepeo izgrabljan“.
Pullman, 2015.
I ja ću prohitati kroz metafore jer je ovo tek skica za nastavak učenja, dekonstrukciju i konstrukciju priča koje sada ne znam i tek ću ih naučiti. A onda gotovo sigurno ih izdati ili napustiti kako bih sagradila još neke za koje sada ne znam da mogu uopće postojati.
Metofore u pričama postaju tako moj/naš građevni materijal za konstrukcije i dekonstrukcije naših narativa. I moji klijenti, u čijim se prošlim, sadašnjim, a i budućim narativima nalazim kao suputnik jednog dijela puta, imaju na raspolaganju pregršt tog materijala za stvaranje novih značenja i razumijevanja.
Sve godine pratnje neumornih sakupljača priča iz svih poznatih i još više nepoznatih svijetova, sada mogu podastrijeti u metafori pomalo čarobne kutije, a možda i lutke, ili čarobne šume koja priča. Ona koja govori pregršt više jezika od mene, koja tijekom pričanja priče naglo mijenja jezik, prilagođava ga i oblikuje prema jeziku mog klijenta i jos odjednom carobno postaje neka nova priča, i za mene i mog klijenta. Kada se otisnemo u istraživanje priča sa klijentom, pridružuje nam se još jedan psihonaut, naš klijent. I tu nam susret sa Drugim, postaje multiplicirajući: naši svijetovi, klijentovi svijetovi i svijetovi priča vode nas u kompleksne i višestruke dimenzije.
Prepoznajem i razumijem priče na način da u mom radu postaju jezici nekog novog ciklusa života za nas.
Kada promatram metafore u pričama one su mi se oduvijek činile kao mali živi sistemi koji se se mijenjaju i transformiraju kako se priča razvija, prenoseći značenje u različitim oblicima. Kada pogledamo usku definiciju same riječi, ona nam ju ističe, dapače, otvoreno stavlja ispred nas: metafora (grč. meta = promjena, pherein = nositi; μεταφορά = prijenos) skraćena je usporedba, po njoj se ostvaruje prijenos značenja tako da se istakne jedna zajednička značajka iz jednog područja života i svijeta koja se po načelu sličnosti poveže s drugim područjem. U temelju je toga shvaćanja uvjerenje da se različitim izrazima mogu izreći isti sadržaji, pa je metafora, čak i kada se tumači kao skraćena usporedba, tek nadomjestak koji kaže jedno, a predmnijeva drugo.
Ideja da jednu stvar razumijevamo pomoću druge, i da tu stvar razumijevamo samo djelomično, jer da se radi o cjelovitosti, onda bi to bila ista stvar, za mene otvara novo razumijevanje. Drugim riječima, metaforički koncept svojom prirodom prikriva sva značenja pojedinoga pojma, a ističe jedno koje nam je u danom trenutku bitno za razumijevanje. I to je ono koje opažamo, a što je sa onim što nismo opazili?
Svaka metafora ima svoj iskorišteni i neiskorišteni dio. I ponovo plovim svojim istraživanjem, što je skriveni, odnosno neiskorišteni dio metafore. To je ono što me privlači u pričama, tajnovitost, nedorečenost, prekreti pomoću čarolija, smrt nije ne znači prekid, vile se pojavljuju i nestaju, sve se okreće i kruži u bajkama, nema početka niti kraja.
Gdje je moj čarobni štapić, vikala sam u sebi, znajući da ga imam, iako sam davno prerasla godine života u kojima se nošenje čarobnog štapića smatra primjerenim, i naravno sukladno društveno prihvaćenom obrascu prestala sam izgovarati naglas da ga imam.
No ja, u svojem unutranjem svijetu znam da ga još imam, iako se tijekom godina pridružio i mjedeni kotlić Baba Jage i njena predivna kuća u šumi na ptičjim nogama koja ide kamo želi i okreće se oko svoje osi. Ludo dijete, viče Baja Jaga, najvažnije je da se vatra u lubanji ne ugasi.
I tako nošena vjetrom na metli od breze i tučku pomoću kojeg kormilarim po pričama susrela sam se sa metaforama sistema u kibernetičkoj paradigmi Gregory Batesona.
I osjećam da se ljubav prema pričama širi, ne smanjuje se, dapače, pomoću učenja kibernetike drugog reda osjećam da će uskoro doći na red zamah čarobnog štapića. Baba Jaga povremeno se smije i proviruje iz svog kotlića.
Metafora za mene nije samo dio jezika nego i dio našeg svakodnevnog života. Upravo zato ona može utjecati na to kako se ponašamo, što radimo, a to znači da ustrojava naše konceptualne sustave.
Kako sam sve dublje ulazile u kibernetske šume drugog reda, tako sam polako se ohrabrivala da potražim svoj mjedeni kotlić i malo se opustim u svojoj kući koja se vrti oko svoje osi, svijetovi se se počeli dodirivati. Istraživanje se usmjerilo na proučavanje doživljaja priča klijenta i mene, radoznalost, cirkularnost, pažnja na međusobnu povezanost, kako osjećaji i doživljaji klijenta utječu na postupke drugih u okolini klijenta, promatranje, opažanje, svjesnost o vlastitoj interpretaciji svega što opažam… postale su moje nove metafore.
Graham Barnes nam govori: „Ako bi trebali razumjeti komunikaciju u bilo kojem od njenih oblika, moramo je razumjeti kao cirkularan proces. I to znači razumjeti je kao oblik dijeljenja, razumijevanja da su ono što dijelimo koncepti ili ideje, ne stvari, ne objekti, ne kvantitete kao što je energija, jer koncepti ili ideje nisu stvari; oni su neopipljivi. Ipak, oni su stvarni, stvari uma, kognicije, sjećanja, slike, predodžbe i misli.
I tu negdje moja kuća koja odavno u bajkama odašilje poruku cirkularnosti, o moj mjedeni kotlić koji je simbolika nesvjesnih procesa dobivaju glas i izlaze iz tisine, pronašla sam narativ koji povezuje priče, transformacije i sisteme. .
Tako metafore postaju način govora, odnosno jezik koji dozvoljava transformaciju značenja i razumijevanja i samim time mogućnost stvaranja novog narativa za klijenta.
Metafore ispričane u obliku mitova konstituirali sva društvena uređenja i sisteme koje su ljudi stvarali od početka, bili su temelji kultura koje se se razvijale, stvarale i propadale, da bi se stvarala nova. Mitovi koji danas čine dominatnu paradigmu našeg vremena, kako oni društveni, ekonomski, kulturni, obiteljski… važni su prostori mog rada i učenja. Važno je obratiti pažnju na kulturne i kontekstualne priče, kao i priče pojedinaca.
Ideja jezika sa kojom konstruiramo našu stvarnost, odnosno kako jezik kojim govorimo i kojim se koristimo stvara naš svijet i vjerovanja, ideja je postmodernista koja snažno utječe na moja razumijevanja upotrebe metafora. Za postmoderniste jedini svijetovi koji ljudi mogu saznati su svijetovi koji su im zajednički u jeziku i jezik je interaktivni proces, a ne pasivno primanje nekih preegzistirajućih istina. Znanje, budući da je konstruirano u društvu, mijenja se i obnavlja, ili potvđuje u svakoj novoj interakciji.
U svojem učenju o metaforama i pričama te kibernetici, naučila sam da će tek tijekom dijaloga sa Drugim isplivati na površinu novi narativ, da će to prije biti spontano nego planirano. Njegov autor je dijalog. Ključ za preživljavanje u susjedstvu s raznolikim, od mene znanog različitog opisa svijeta, je sposobnost da učimo govoriti više jezika i znamo pogledati kroz prozor drugoga gledaoca.
U tom okviru priče/metofore mi pomažu u stvaranju tog zajedničkog jezika sa klijentom. Kako su metofore u pričama uglavnom oskudne u psihološkim opisima likova ili oslikavanju krajobraza, a brze u radnjama, to upravo stvara taj prostor indirekcije u kojem klijent može konstruirati svoje razumijevanje i značenje, a kroz to učim jezik svog klijenta, te stvaramo nove narative zajedno.
Istina ne može postojati izvana – ne može postojati nezavisno od ljudskog uma – zato što rečenice ne mogu tek tako da postoje, da budu vani. Svijet jeste vani, ali opisi svijeta nisu… svijet ne govori. Samo mi govorimo. Svijet može, jednom kada smo sebe programirali jezikom, da učini da imamo uvjerenja. Ali ne može ponuditi jezik kojim bismo govorili. To mogu da učine samo druga ljudska bića. (Richard Rorty, 1989.)
I tako sam preko ovih spomenutih ideja susrela se sa narativom da ljudi neprekidno mogu biti autori svojih priča, potpuno autonomni u toj kreaciji, te da upotreba metafora iz priča jedan je od alata koji im pomaže.
I na kraju, moje osobno učenje, izvadila sam sve do tada skrivene štapiće, vile, patuljke, kosti, lubanje, tepihe, metle, jabuke, ruže i planine, pozvala natrag Babu Jagu i lijepo postavila svoju cirkularnu kućicu pored njene. Uz svjetlost vatri iz lubanja, da me lakše nađete kada zakoračite u šumu.
I kako sada završiti, nešto što je tek započeto?
Upitaćemo Babu Jagu, ona iz svoje očito kibernetske šume drugog reda (iako to nije njen jezik) zna da u cirkularnosti nema početka niti kraja, već samo svijetovi koji se isprepliću u novim ciklusima vremena i učenja. I da ponekad treba biti neznanju… i možda postanemo malo mudriji, poput Vasilise.
Onda, što zuriš?”, zareži Baba Jaga.
“Mogu li ti postaviti neka pitanja, bako?” upita Vasilisa.
“Pitaj”, naredi Jaga, “ali zapamti, od previše znanja možeš prerano ostarjeti.”
Vasilisa zapita za bijeloga čovjeka na bijelome konju.
“Aha”, reče Jaga razdragano, “taj prvi je moj Dan.”
“A crveni čovjek na crvenome konju?”
“Ah, to je moje Izlazeće sunce.”
“A crni čovjek na crnome konju?”
“Ah, da, taj je treći i taj je moja Noć.”
“Shvaćam”, reče Vasilisa.
“Hajde, dijete, hajde. Zar mi ne bi htjela postaviti još neka pitanja?”, nagovarala ju je Jaga.
Vasilisa zausti da pita za ruke koje su se pojavljivale i nestajale, ali lutka počne skakati gore- dolje u njezinu džepu, pa umjesto toga Vasilisa reče:
“Ne, bako. Kao što i sama kažeš, od previše znanja mogu prerano ostarjeti.”
“Ah”, reče Jaga, nagnuvši glavu poput ptice, “mudrija si nego što pristaje tvojim godinama, djevojko. A kako si postala takva?”
“Blagoslovom svoje majke”, nasmiješi se Vasilisa.
“Blagoslovom?!”, zavrišti Baba Jaga. “Blagoslovom?! U ovoj kući ne
trebamo blagoslove. Najbolje bi bilo da odeš, kćeri.” Izgura Vasilisu van.
“Reći ću ti što ćemo, dijete. Evo!” Baba Jaga uzme lubanju užarenih
očiju s ograde i natakne je na štap. “Evo! Ponesi ovu lubanju na štapu kući.
Na! Evo ti tvoje vatre. Ne reci više ni riječ. Kreni.”
(Bajka Vasilisa Premudra)
