Prakse

U svom radu spajam psihoterapiju, facilitaciju i društveni angažman s principima kibernetike i sistemskog mišljenja, jer vjerujem da se stvarne promjene ne događaju u izolaciji, nego u odnosima, u mrežama, u finim i često nevidljivim povratnim petljama između ljudi, zajednica i sustava u kojima živimo.
Psihoterapijski rad za mene je temelj — mjesto gdje učim slušati nijanse, ritmove, obrambene mehanizme i tihe pomake koji prethode svakoj dubljoj promjeni — a taj način slušanja prenosim i u rad s grupama, timovima i organizacijama.

Kada se kibernetički koncepti susretnu s poetskim i kreativnim izražavanjem, nastaju prostori u kojima je moguće misliti, osjećati i djelovati drugačije — cjelovitije, sporije, dublje i s više međusobnog poštovanja.
Taj spoj teorije, prakse i poezije posebno njegujem kroz Mokošino tkanje, svoj autorski blog i prostor refleksije u kojem ispreplićem psihoterapijske uvide, mitološke motive i iskustva rada sa zajednicama, pišući o ciklusima, prijelazima, tišini, ranjivosti i obnavljanju odnosa sa sobom i svijetom.

U središtu mog rada su relacionalnost, nelinearnost i spremnost da ostanemo u više perspektiva istovremeno.
Zanima me upravo ono što se ne može svesti na jednostavne odgovore: napetosti, prijelazi, rubovi, mjesta na kojima se stari narativi pokazuju pretijesnima, a novi se tek rađaju. Tu nastojim stvarati prostore u kojima se rigidnost tradicionalnih diskursa može omekšati, a znanje ponovno povezati s iskustvom, odnosom i značenjem — bilo u terapijskoj sobi, bilo u grupnom ili organizacijskom kontekstu.

Dugi niz godina radim s organizacijama, neformalnim grupama i zajednicama, često s onima koje su marginalizirane ili izložene različitim oblicima ranjivosti. U takvim kontekstima posebno mi je važno da su procesi koje dizajniram kulturno osjetljivi, uključivi i dovoljno fleksibilni da odgovore stvarnim potrebama ljudi, a ne samo projektnim okvirima.
Kreativni i narativni alati za mene nisu dodatak “ozbiljnom radu”, nego temeljni način stvaranja povjerenja, dijaloga i osjećaja zajedničkog smisla.

Posebno me zanima dizajniranje i facilitacija procesa učenja, samoorganiziranja i participativnog odlučivanja — bilo da je riječ o strateškom planiranju, razvoju timova, mentorskim programima ili dugoročnim procesima izgradnje kapaciteta u civilnom društvu.
Radim na sjecištu osobne i organizacijske transformacije, jer vjerujem da se promjene u sustavima ne mogu odvojiti od unutarnjih procesa ljudi koji u njima djeluju.

Moja profesionalna putanja oblikovana je dugogodišnjim radom u neprofitnom sektoru u Hrvatskoj i međunarodno, uključujući i iskustva rada u kontekstima sukoba i postkonfliktnih društava. To me naučilo strpljenju, slušanju i dubokom poštovanju kompleksnosti društvenih procesa, kao i važnosti dugoročnog rada na povjerenju i odnosima.

Moja perspektiva ukorijenjena je istovremeno u politologiji i psihoterapiji, što mi omogućuje da složene situacije promatram i kroz društvene strukture i kroz unutarnje, relacijske dinamike.
Upravo na tom mjestu — između osobnog i kolektivnog, između sustava i intime, između znanja i iskustva — nastaje moj način rada.