Jedina istinska pripadnost koja postoji i veza koja podvlači crtu pod sve ostalo, pod svaki odnos u životu, jest taj snažni osjećaj pripadanja samima sebi. Toliko često pokušavamo pripadati drugdje, pa okrećemo leđa ovom najvažnijem, ključnom aspektu pripadanja bilogdje i svugdje u životu.
Ako sebe ne prihvaćamo i volimo; ako ne pripadamo sebi, kako možemo istinski pripadati bilo gdje drugdje?
Brené Brown opisuje ovu duboku pripadnost sebi slično bivanju u divljini, mjestu u kojem imamo hrabrost iskusiti i konačno postati naša istinska sebstva. To je mjesto opasno koliko i oduzima dah, i isto toliko traženo koliko ga se bojimo.
„Pripadati tako potpuno sami sebi da ste voljni stajati sami u divljni, na neukroćenom, nepredvidljivom mjestu samoće i potrage. Zbog toga jer divljinu ne možemo kontrolirati, ili zbog mišljenja ljudi o našem izboru prepuštanja tom prostranstvu, često divljinu vidimo kao nešto iskvareno. Ali ispada da je to mjesto istinske pripadnosti i to je najhrabrije i najsvetije mjesto na kojem ćete ikada stajati.”